Marijan Almaš je hrvatski branitelj, 100% hrvatski ratni vojni invalid, časnik HV, koji je u rujnu 1991. godine teško stradao prilikom minobacačkog napada tzv. JNA na Bogdanovce. Ostao je bez obadvije noge i desne ruke. Rođen je 31. siječnja 1965. godine u Vukovaru. Pisanjem pjesama bavi se od svoje osamnaeste godine,a najveći dio njegovog pjesničkog opusa nastaje nakon stradavanja u Domovinskom ratu. Do sada je izdao dvije zbirke pjesama: zbirku „Drugi put Vukovar“ 1993. godine i zbirku „Vukovar – Bogdanovci – Vinkovci“ 2003. godine. I dalje revno piše, pa smo na ovom susretu čuli nove, neobjavljene pjesme, a kopije rukopisa smo dobili na poklon.

Unatoč nezavidnoj sudbini Marijan živi punim intenzitetom, uvijek je nasmiješen i spreman na šalu.  Šali se i na račun svoje invalidnosti „Nisam ja teški invalid“ rekao je „ja nemam ni 60 kilograma.“ Pun je energije, životnog optimizma i vjere u Boga.

Takvi su i njegovi stihovi. Kaže u šali „Ja ne znam pisati, ja samo zapisujem svoje misli“. Najčešći motivi u njegovim pjesmama su ljubav, domoljublje vjera,motivi iz Biblije, motivi iz djetinjstva, selo Bogdanovci, Slavonija. Kroz stihove iznosi temeljne životne vrijednosti i istine.  Pjesme su pune simbolike, pisane slobodnim stihom često bez interpunkcije. Na prvi su pogled čitaocu teško razumljive, ali kad ih on kazuje sve postaje kristalno jasno.

                   Ima jedna pjesma nad svim pjesmama,

                            ljubav,

                   te stihove napisao vječni poznavatelj

                   svega bitka

                   kad shvatiš tu pjesmu, shvatio si sve pjesme

                   srž naslova je pratiti drugo biće u

                   dobroti ljubavi iskona, istina poezije

                   ljubavi kroči drumom svjetlosti

                   koja obasjava iskon istine, u nama

                   bićima to se zove ljubav

                   pjesma nad svim pjesmama

                   0:25 sati, 14. veljače 2013. Vinkovci

Tijekom susreta je više puta naglašavao koliko nam je važno sačuvati vlastite korijene (jezik, povijest, kulturu, običaje...) jer ćemo se bez njih sasušiti i nestati kao i stablo oraha.

U oraju djetinjstva mojega

vrime donosi budućnost grana raširenih,

stabla išarana brimenom rasute rese,

srce oraja mog povi grane vremenite,

kora mu pržena godovima desetljeća

rasipa bore isprane bojama sunca i miseca,

umoran je oraj, al' još slaže godine

mladosti, mudrosti i starosti,

    plemenito gizdavo nosi grane

korijena mu zemlje moje.

Na putu Habjanovci – Vinkovci. Počeo u 16:35 sati. Vožnja autom, pisano u autu, dio dovršen u mom domu 17.22 sati 22.5. 2013. Vinkovci.

                      Marijan Kiso

Druženje s Marijanom nas je sve obogatilo. Na kraju nam se obratio ovim riječima:

Dovela me ljubav k vama, ljubav prema domovini, prema hrvatskome narodu, vjera, vjera u Boga, vjera u vas, istina, poštovanje prema vama, prema svemu navedenomu. Ponos jer sam pripadao i branio ono što volimo

domovinu, vjeru, ljubav,  istinu,

BOGA.

Čuvajte te vrijednosti i imat ćete sebe i druge pored sebe s ljubavlju. Tu mržnji nema mjesta, samo krasna, još krasnija domovina Hrvatska, puna krasnih ljudi, puna različitosti u krasoti. To je za mene domovina Hrvatska – puna ljubavi.

                                                                                         Marijan Kiso

                                                                3. 11. 2014. , 22:58 sati, Vinkovci

Pjesme je kazivao sam pjesnik, gospođa Snježana Kraljić, voditeljica na radiju Vinkovci i učenice Martina Romac i Ivona Poplašen. Susret su obogatili svirkom i pjesmom tamburaški sastav i učenici Škole.