Za vrijeme sata hrvatskog jezika, još dok je bila učiteljica Renata, pričali smo o terenskoj nastavi. Svatko je morao reći svoje dosadašnje znanje o HNK-u. Naravno, znanje nam nije bolja strana jer sve što nam kroz jedno uho uđe još brže kroz drugo izađe. Nedostatke znanja smo nadopunili na satu povijesti i sve je bilo na svom mjestu. S velikim iščekivanjem smo dočekali taj dan (23. 4. /09.), no nije nas zanimao ni muzej, a ni HNK toliko koliko smo mi išli radi zabave. Nemoj te reći da smo ovakvi ili onakvi jer ste i vi bili isti. I kad smo napokon krenuli, sve je krenulo svojim tokom. Pjesma za pjesmom i što bi se reklo:“Ludilo brale!“ Dugo vremena treba dok doputujemo do Zagreba pa smo morali malo odmoriti, odnosno stati na odmorištu. E, tu je bilo svega! Osoba po imenu Danijel Hajdarević, malo je zažmirio i bum! Ono ispred njega vrata. Tu je onda nastala frka i hitna nam se pridružila. Nažalost, učitelj Nekić je morao napustiti terensku kako bi sa Denijem otišao na pregled. I, nakon dugotrajne stanke, opet krećemo, a sa nama i pjesma. Bilo je tu pjesama od ličkih sve do dalmatinskih. Cijelim putem je u busu bila buka, sve dok nismo stigli u Zagreb. Kroz prozore smo malo razgledavali.

     Prvo odredište nam je bio Muzej za umjetnost i obrt. Muzej je jako velik i imali smo puno za šetati pa su nas i noge ,malo boljele. Razgledavanje nakita je bilo jako zanimljivo. Današnji nakit ima obične nazive, dok su umjetnici one nakite nazivali po njihovom izgledu. Nije da su svi baš nosivi, ali dalo bi se koji komadić naći i za nas. Voditeljica nas je laganim korakom odvela do starinskog namještaja. Jedna škrinja za koju danas svi misle da je samo služila za spremanje zlata, imala je puno više funkcija. Kako bi u kući imali više prostora, nisu imali stol, već se je škrinja za potrebe razvlačila i tako služila kao stol. Razgledavali smo stolice, krevete vrlo male dimenzije…. Nakon toga slijedilo je malo igranje. Voditeljica nam je zadala da pronađemo vrč na kojem je pisalo: Misli brate kako piješ, a da se ne zaliješ. Pronašla ju je Ana-Marija. Nakon jednog zadatka slijedio je drugi, pronaći kuburu. Tihana ju je pronašla i njih dvije su imale čast zazvoniti zvonom. Zvona su zanimala dečke, a nas cure su zanimale haljine. Haljina je bilo u raznim bojama i oblicima, od 14. do 20. stoljeća. I kada je došao kraj razgledavanju i dugotrajnom hodanju, na red je došlo dugotrajno  sjedenje. Naravno, riječ je o HNK-u. Gledali smo predstavu Pepeljuga (balet). Predstava je imala tri čina. Između svakog čina bilo je desetak minuta odmora. Pepeljuga je jako dugo trajala i meni osobno u nekim dijelovima bila dosadna. Od silnog sjedenja i stolice su bile jako neudobne. Jedan šećer u cijeloj predstavi bio je stražar koji je cijelo vrijem gledao u mene i još par učenika. On je krivo shvatio jer mi nismo pričali već neki drugi učenici, ali nema veze. Nije bilo loše u HNK-u pa dobiva prolaznu ocjenu ( za sada). Nakon predstave svi smo se skupili u holu i zajedno uputili prema autobusima. U busu smo nastavili sa svojom pjesmom i tako nam je vrijeme brže prolazilo. Tabla za Lički Osik je označila kraj našeg putovanja.