Prije mnogo godina zaljubila se u Afriku zahvaljujući dokumentarcu. I tad je znala da će kad-tad otići tamo. Prije četiri godine, to se i dogodilo, i to kad je upoznala svećenika iz Tanzanije na misiji u Hrvatskoj.

„Ovdje gledaju samo srcem“

Čiste glave i otvorena srca, odlučila je pomoći djeci koja „nemaju ništa u životu osim osmjeha.“ Željela je doživjeti njihov način života na vlastitoj koži, a njezino je putovanje odvelo u Tanzaniju, u školu sv. Franje u Boma Ng’ombeu. Ta je škola ujedno i sirotište, utočište i spasilište albino djece, kao i djece s posebnim potrebama.

„Svi skupa na jednom mjestu, zajedno. Na  mjestu gdje jedni nose druge. Mjesto gdje jedni vode druge. Jedni su drugima oči, jedni su drugima uši,“ opisuje Strahija ovaj dom. „Ovdje gledaju samo srcem. Jer samo se srcem dobro vidi! Onako kako meni i vama često jako teško ide, a njima tako jednostavno i tako lako. Eto, zato ovo mjesto i zato baš ta djeca.“

U ovoj je školi dosad bila četiri puta. Prvi put je tamo provela gotovo tri mjeseca, a kasnije u skladu s mogućnostima. Otkriva kako svake godine jedva dočeka uhvatiti prvi avion i krenuti ‘svojoj’ djeci prema kojoj osjeća jako veliku ljubav.

 „Sve važno naučimo u dječjem pješčaniku“

Zaljubila se u Afriku, kao i u otvorenost i jednostavnost ljudi koje je upoznala tamo. Volonteri često dolaze pomoći djeci, a na kraju ta djeca pomognu njima, volonterima.

„Mi im pružamo zagrljaje, a oni nas nagrađuju nevjerojatnom toplinom,“ razdragana je Strahija. „Ne kaže se badava da sve što trebamo znati u životu naučimo u dječjem pješčaniku. Samo, odrastanjem često zaboravimo biti djeca u duši. A dječja ljubav je najčišća i najiskrenija ljubav.“

Upravo su je djeca s kojima radi podsjetili na to koliko je važno ne izgubiti dijete u sebi. Njezina uloga kao volonterke je biti posve otvorenog uma, prihvatiti tuđu kulturu i odbaciti predrasude. Na njoj je da uči, promatra i da ne sudi, kao i da pomogne kako god može i zna.

S djecom komunicira na engleskom jeziku, a aktivnosti uključuju igru, pomoć oko pripreme jela, pranje odjeće na ruke i pomoć u učenju.

„Njima je jednostavno drago što smo tu i što smo došli da im pomognemo.“

Dječak s albinizmom bez naočala improvizira s objektivom fotoaparata

Ključ je improvizacija

Sama škola sv. Franje je vrlo dobro organizirana. Školu je prije 20 godina osnovala sestra Mery Benedicta pomoću donacija. Sve je započela sama, s petero djece na drvenoj klupi ispod krošnje drveta, a danas je škola zaista napredovala. Tako, uz izgrađenu školu, danas ima i ambulantu, crkvu, spavaonice, vrtić, štalu, vrt, nogometno igralište… Sestra Mery Benedicta i danas vodi glavnu riječ, te je ravnateljica škole. Uz to je i učiteljica, dadilja, kuharica i sve drugo što u određenom trenutku treba biti.

Učitelji u školi pretežito su volonteri koji za svoj rad s djecom dobivaju besplatan smještaj i hranu. Djeca su pod stalnom kontrolom, te se u svakom trenutku zna tko što radi i koje su zadaće kome dodijeljene.

„Stvari funkcioniraju jako dobro uz nevjerojatno improviziranje. Improviziraju na svakom koraku,“ otkriva Strahija. Školsko zvono, bilježnice, šiljila, igračke… sve je vješto improvizirano. Skromno, a funkcionalno.

Albino djeca pod zaštitom od ‘lovaca’

Korisnici su primarno djeca s posebnim potrebama, albino djeca i djeca bez roditeljske skrbi. Djeca s albiniznom u posebno su teškoj situaciji u Tanzaniji zbog mnogo pogrešnih vjerovanja.

„Vjeruje se da su albino ljudi besmrtni, da njihovi dijelovi tijela donose sreću i blagostanje. Zbog toga, mnogo je albino djece koja postaju žrtve. Osim što su potencijalne žrtve, izrazito teško podnose sunce, jako velik broj ih ima probleme s vidom, a kreme za sunčanje su im nedostupne,“ pojašnjava Strahija i dodaje kako je njihova smrtnost od raka kože prije 30. godine života vrlo visoka.

Zaštita albino djece

Sigurnost škole je vrlo stroga. Oko same škole postavljena je ograda s metalnim šiljcima na vrhu zidova, a čuvari su prisutni 24 sata dnevno. Albino djeca za izlazak iz škole trebaju posebnu dozvolu države, a često izlaze u pratnji policije. Strahija stoga smatra da su uvjeti za djecu s posebnim potrebama dobri, iako ne za naš pogled na svijet i za naše uvjete života.

„Tamo žive ljudi koji po našim standardima nemaju ništa, ali zapravo imaju osmjeh na licu i mir u duši.“

„Nama je sve pruženo na dlanu“

Škola sv. Franje djeci osigurava smještaj i hranu. Iako nekoliko njih spava na jednom krevetu, ima mjesta za sve, a uredno dobivaju tri obroka dnevno. Za doručak svaki dan osim vikenda jedu porich (gris od brašna i vode), a za vikend dobivaju čaj s kruhom. Ručak je obično ugali (bijela palenta s lišćem slatkog krumpira) uz rižu i grah. Srijedom i nedjeljom dobivaju meso. Za večeru također jedu ugali i rižu s grahom.

Iako higijenski uvjeti nisu najbolji, velika se pozornost pridaje poboljšanju. Djeca ne smiju sjesti za stol s hranom prije nego što operu ruke, učionice i spavaonice čiste se svakodnevno, a uniforme se prema potrebi normalno peru.

„Život u Tanzaniji je isti kao i naš, ali u drugačijim okolnostima i uvjetima. Mi, kojima je svijet pružen na dlanu, sve uzimamo zdravo za gotovo. Zaboravljamo na temeljne životne vrijednosti. Mi njih nazivamo primitivnima, međutim oni su daleko od toga,“ zaključuje Strahija.