Učenica osmog razreda Lara Hodak opet nas je oduševila svojom maštom, ali i socijalnom osviješćenošću.
Psihološko-socijalna priča Čovjek bez srca učenice Lare Hodak, učenice 8. razreda, nagrađena je kao najuspješniji uradak Ličko-senjske županije na literarnom natječaju Odjeci u organizaciji nakladničke kuće Ljevak.
Učenica je s mentoricom Renatom Milković Domazet pozvana 21. ožujka 2025. na svečanu dodjelu nagrada i priznanja koja je upriličena u Zagrebu, u Hotelu Dubrovnik. Svečanosti su nazočili nagrađeni učenici sa svojim mentorima iz svih županija Lijepe Naše.
Učenici su pročitali svoje uratke pred stručnim povjerenstvom koje su činili poznati hrvatski književnici za djecu i mlade: Nada Mihaljević i Mladen Kopjar, a ovoj prigodi nazočila je i urednica Zbornika radova Sandra Crnčević.
Larinu priču komentirao je i pohvalio književnik Mladen Kopjar.
Nakon dodjele nagrada, za sve je sudionike pri kraju svečanosti organiziran domjenak.
Čestitamo našoj Lari na već drugi put osvojenoj nagradi za literarni rad (prvu nagradu osvojila je 2023.)
Ponosimo se što je učenica naše škole i želimo joj još puno uspjeha u pisanju s porukom da ne odustaje od svojih snova!
U nastavku se može pročitati nagrađena priča koja svjedoči kako je Lara mlada djevojka svjesna teških životnih priča koje osluškuje i o kojima piše pokazujući tako svoju empatiju i socijalnu osjetljivost.
Čovjek bez srca
(psihološko socijalna priča)
Priča je ovo o Juri, čovjeku tužnog pogleda. U svome mjestu bio je poznat po sebičnosti i grubosti. Nosio je teret teških emocija ne otkrivajući razloge svoje tuge.
Jednoga dana, na Jurina vrata pokuca iznemogao i siromašan čovjek. Bio je očajan i trebao je novac za prehraniti obitelj. Čuvši čovjekovu priču, niz Jurin se obraz skotrlja jedna suza. Došljak ga je podsjetio na oca koji je nekad išao od vrata do vrata moleći za pomoć kako bi prehranio Juru i njegovog brata. Nažalost, nitko mu nije pomogao zbog čega su Jure i brat završili u domu za nezbrinutu djecu. Prisjetio se Jure teških dana domskog života, čekanja oca da dođe, zagrli ga i odvede njihovoj kući u kojoj je često bio gladan, ali voljen.
Prisjetio se kad su mu u udomiteljsku obitelj odveli mlađeg brata, prisjetio se i dana kad je pobjegao iz doma i ostao sam na ulici snalazeći se kako bi preživio. Odlučio je potražiti oca i ostati s njim.
Stigavši u svoje selo, saznao je da je otac umro od tuge.
Sve to je Juru učinilo tvrdim, krutim i nepovjerljivim čovjekom. Odlučio je živjeti u svome malom svijetu grubosti.
„Prijatelju, možeš mi pomoći?“ čuje Jure čovjekov vapaj i to ga vrati u sadašnjost.
„Ne, nosi se!“ odbrusi Jure i zalupi vrata skromne kućice.
Skriven je promatrao kako nesretni čovjek odlazi i opet mu se učini da vidi oca kako nestaje u noći uništen ljudskom bezdušnošću.
Svađao se sa svojim razumom i stiskao šake. „Što ako i ovaj nesretnik ima djecu i ona završe u domu kao ja? Ako im ja uništim život?“ razmišljao je.
Istrči iz kuće dozivajući nesretnog čovjeka. Kad se čovjek odazvao, Jure ga zagrli moleći za oprost. Izvadi iz džepa nešto novca i reče: “Evo ti, nahrani djecu i ne dozvoli da završe na cesti!“
Nakon tog dana, Jure je počeo volontirati u skloništu za siromašne. Više nije bio čovjek bez srca jer je shvatio da pomaganjem drugima pomaže sebi.
