U jesen 1991. na okupiranom području oko Ličkog Osika mučki je ubijeno 40 civila, pretežno starijih ljudi (najstariji 95 godina), ali i dvoje maloljetne djece od 13 i 17 godina. Učenici se ponajprije prisjećaju tadašnje učenice naše Škole Verice Nikšić koja je imala samo 13 godina. Nakon poučnog sata o događanjima uoči i početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a posebice na području Ličkog Osika,  predstavnici učenika sedmih razreda su kod spomenika u Širokoj Kuli zapalili svijeću i položili cvijeće za Vericu. Ona nema svog groba jer njezini posmrtni ostatci nisu pronađeni.

Draga Verice!

Prošlo je puno godina otkad nisi s nama. Nažalost, tebi je sudbina odredila da jako mlada, tj. kao ja sada, odeš s ovoga svijeta. Znam da ti je tada bilo grozno. Što su ti sve napravili, što si sve vidjela i doživjela... Mnogo sam o tebi čula, pa iako te nisam poznavala, nedostaješ mi. Voljela bih da si tu, da mogu razgovarati s tobom.

Ja sada šetam ovim tmurnim naseljem i ono izgleda kao da je rat završio jučer. Ali danas više nema pucnjave, granata i straha. Moje vrijeme je ispunjeno radosnim i bezbrižnim trenutcima. S prijateljima igram košarku na igralištu, trčim, igram igrice na računalu. Ne mogu ni zamisliti kako bih se osjećala da mi netko tako brutalno prekine bezbrižno djetinjstvo. Moji prijatelji iz razreda i ja smo jako sretna generacija jer i dalje idemo u školu i nadam se da ćemo završiti fakultet, te postati samostalni i odrasli ljudi. Ti, nažalost nisi imala takvu priliku. Mislim da je jako nepravedno to što se tebi dogodilo, jer bi ti danas mogla biti naša učiteljica. Želim da znaš da nam svima jako nedostaješ, da te nećemo tako lako zaboraviti, nego te zauvijek pamtiti i čuvati u svojim srcima!

                                                                                                                                  Ivona Poplašen, VII. a